Ivina pjesma Lantrena osvojila 1. nagradu

Iva Plišo, učenica 8.a razreda i Teo Gluhak, učenik 6.b razreda sa svojim su mentoricama Sanjom Habek i Ivanom Obad Slavin sudjelovali su na završnoj priredbi 43. kajkavskog književnog natječaja Draga domača rieč 2023. koja se održala u petak, 1. prosinca 2023. u Ivancu.

Iva je za svoju pjesmu Lanterna nagrađena 1. nagradom te je pjesma objavljena u Zborniku. Svoju je pjesmu Iva uspješno predstavila publici na svečanoj priredbi u Kinodvorani u Ivancu, a za izvedbu ju je pripremila njezina učiteljica Sanja Habek. Iva je i 2021. bila nagrađena na ovom natječaju. Osim Ive, na natječaju je sudjelovao i Teo Gluhak čija je pjesma Nišče ne zna kak hude mi je isto objavljena u Zborniku. Teo je također uspješno pročitao svoju šaljivu  pjesmu i nasmijao mnogobrojnu publiku u Ivancu. Tea je pripremila njegova učiteljica Ivana Obad Slavin.

Na ovogodišnji natječaj odazvalo se 106 autora (dječjih i odraslih) s 203 rada. Sudjelovalo je ukupno 14 škola. Povjerenstvo je za objavljivanje u  Zborniku odabralo 75 najboljih radova (dječjih i odraslih).

Već tradicionalno toplički učenici sa svojim mentorima sudjeluju na ovom i drugim kajkavskim natječajima te tako njeguju izvorni zavičajni govor.

Čestitamo Ivi i Teu te njihovim mentoricama.

Tekst: Novinarska skupina

Lanterna

Jesensko sonce skrito iza kmičnih oblaki

Zrcali se v modri, svileni plohi.

Ravnicu več mnoga leta

Prekida sam jena oštra stena

I sred stene trošni turenj.

Sakoga dana kak da je se slabeši;

Saki kamen, saki drveni oblok

Na svoju stran strši.

Sol ga grize, sonce prepeče,

Val se v njega vupire se jakše,

Stena pod ruševinama poca, drfče.

Sivo nebo još mu jakše sliku ruši,

A pas od megle ga potpera.

Suhi se zid se bole suši.

Moči se i kak da hmera.

Ali vdehne lanterna sake večerke

Dok više se ne vidiju trošni zidi.

Val se smiri i sam ju gladi,

A ona sveti v sto zlatni niti.

Iva Plišo, 8.b

1. nagrada

Nišče ne zna kak hude mi je

Nišče ne zna kak hude je dve sestre meti,

jenu starejšu, a drugu mlajšu ober dve leti.

Kuliko put su me zi sobe stirale,

kak cucek sem čkomil pred ganjkom

dok su se copernice nutri keheljile.

Z mamekom pri hiži,

to su tri babe na kupu,

do reči nebreš dojti,

najrajše bi se zavlekel v mišju rupu.

Kakve sam ja sreče

i tam bi same ženske bile,

nišče ne zna kak vu duši hude mi je.

Teo Gluhak, 6.b